banerRC212

Srijeda, 27 Listopad 2021

Ing. Ivan Čuljak iz Čapljine tvrdi: Mandarine se 'iz Neretve' mogu proširiti i na dio Hercegovine

Kao i obično u jesen Hercegovina se žuti od mandarina. Pijace i veletržnice, štandovi pored puta…, sve je preplavljeno žutim sočnim plodovima. Pristupačne su i cijene marku ili tek nešto više kilogram. Tragom upita – mogu li se masovnije gajiti u Hercegovini s ing. Ivanom Čuljkom, vlasnikom rasadnika agruma i mediteranskih kultura „Čuljak“ iz Grabovina kod Čapljine obišli smo Gabela Polje gdje jedino u BiH ima značajnijih nasada. U najveći Nikole Primorca, tri hektara, zbog ograde i raslinja kojim je okružen, nismo uspjeli detaljnije razgledati, ali iz ranijih posjeta znamo da je podignut 1986. Godine. Sumirajući viđeno ing. Čuljak, kaže:

U svakom slučaju ono što smo vidjeli nije zadovoljavajuće, ja osobno smatram da bi nasada mandarina trebalo biti puno više, jer se pokazalo da mandarina u našim uvjetima može. Sorte koje su se ovdje udomaćila na primjer zorica rana, okica (okitsu), chahara, pa u novije doba iwasaki, uspijevaju u našim uvjetima. Kad kažem u našim uvjetima, to je do – 8 stupnjeva. Od prilike to bi bilo područje Gabela Polje, Gabele, Struga i Gorice, Čapljina, pa Trebižat, Studenci, Ljubuški. U biti, do Ljubuškog mandarina može ići u proizvodnju“.

-Mogu li klimatske promjene o kojima se priča, potaknuti širenja mandarina?

-To je za očekivati, činjenica je da se u zadnje vrijeme podiže prag niskih temperatura, da to nije više kao što je nekada bilo, kada smo imali temperature do – 15, čak i – 17 Celzijevih stupnjeva. To se odavno nije pojavilo, a sudeći po sadašnjem trendu neće ni u budućnosti.

-Niske temperature su izmjerene 1985./1986. godine, a vidjeli smo nasad koji je podignut godinu poslije, dakle ima 35 godina, i mandarine su uspješne.

-Prije je bilo pravilo dok sam ja još radio u kombinatu PIK Opuzen, da se niske temperature javljaju svakih 25 do 30 godina. Međutim, od te 1985. na 1986. godinu kad je bila stvarno jaka zima kada su stradali veliki nasadi u dolini Neretve, od tada tako niskih temperatura nije bilo, znači da su klimatske promjene vidljive i da su čine svoje.

-Koje su prednosti mandarina?

-U svakom slučaju to je kultura koja traži puno manje rada od niza drugih voćnih vrsta, kao što su koštičave - breskva, nektarina, jabuka, kruška, šljiva, kajsija itd. Tu nemamo striktnih rokova, ni strogih pravila rezidbe kao kod koštičavih voćnih vrsta, zaštita je reducirana na par prskanja. Obrada, normalno mora ići, te ishrana.

-Dakle, samo par prskanja, upravo je zaštita jedna od prepreka u voćarstvu, traži dosta život rada i novca?

-Zaštita je skupa, zaštitna sredstva svakodnevno maltene poskupljuju, tu je mandarina u prednosti, traži minimum zaštite i ako se to odradi u pravo vrijeme i na pravi način, minimalni su troškovi. Uz to potrošnja mandarina raste iz godine u godinu, kao i drugih citrusa – limuna, naranči, kunkvata, limete itd. Smatram da bi se proizvodnja mandarina trebala proširiti na području juga Hercegovine. Ljudi bi je trebali saditi, treba malo hrabrosti za to, i to je to“, kaže ing. Čuljak, te naglašava:

Proizvodnja mandarine je i ekonomski opravdana. S obzirom na njezin urod, na redovitost u rodnosti, potrošnju repromaterijala i svakako što je najvažnije, plasman. Mandarina je sigurno prodana, proizvođač će je sigurno prodati, jer je deficitarna roba, tako da je to sigurna proizvodnja.

-Putujući od Metkovića prema Opuzenu dojam je da mandarina svake godine rodi, za razliku od masline.

-Je, mandarina svake godine rodi, a maslina ima svoje nerodne godine, pogotovu neke sorte, to je jednostavno takva proizvodnja i moramo prihvatiti njezine dobre i loše strane, a podvući crtu i saditi ono što nam je sigurnije i isplativije.

Da mandarina s uspjehom može uspijevati i na dijelu Ljubuškog potvrđuje stari nasad mandarina u Starom gradu koji prema riječima vlasnice Sanje Guić ima između 45 i 50 godina. Po našem sudu mandarine su dobro rodile, dok vlasnica ističe da je to ništa u odnosu na ranije godine jer je prinos umanjen zbog kasnog mraza. Gospođa Guić ističe da su mandarine u dva navrata stradale, vjerojatno 1985/86. i 2012., ali su se brzo oporavile.

Tekst i foto: D. Musa

 

Promjene uz jednu od najstarijih granica u Europi: Schengen penje ceste na hercegovačka brda stigla na ljubuški Vrlosinj

   Neće biti nimalo drago sve brojnijim poklonicima uspona na ljubušku goru Vrlosinj, najistočniji dio biokovskom masiva, koji se spušta u zapadne dijelove Ljubuškog polja. Elem, stigla cesta na Vrlosinj, a cestu je narodski kazano udario Schengen. Naime, najave da će se i Hrvatska u dogledno vrijeme priključiti Scengenskom sporazumu kao potrebu zbog zaštite granica Europske unije očito nametnu i gradnju cesta 'po šumama i gorama'. Koliko smo uočili cesta probijena od raštrkanih vrgoračkih naselja između pravih planinskih visova viših od tisuću metara, stigla je do na domak Vrlosinja. Kojih pedesetak metara od granične međe koju na samom prijevoju označavaju ostaci osmanske karaule, zatekli smo Damira Tolja iz Grede, kojeg poznanici zbog njegovih vještina u prirodi zovu Zagorom, po junaku iz 'crtaća'. Damir je založio vatru postavio gradele i ljubazno nas pozvao da mu se pridružimo. Kako se to u Bosni nekada govorilo – nismo bili zato, ali sramota je i odbiti, pa smo mu se poslije ne baš uvjerljivog nećkanja priključili.

   U pravoj gorskoj idili mir su remetila samo zvona krda krava u podnožju uzvisine. Od Damira smo doznali da je krdo vlasništvo jednog vrgoračkog stočara. Pase kud ga volja ne obraćajući pažnju na granične međe i tako cijele godine. Onaj tko kupi meso od tih goveda pravi je sretnik, jer riječ je o krdu koje pase samo brdsku travu koja ne zna za onečišćenja. Ukupni dojam pohoda na Vrlosinj upotpunjuje pogled na planine sjeverozapada Hercegovine, Čvrsnicu i Vran, na obje na vrhovima ima snijega,a još ga više ima na nepoznatom brdu u smjeru Ljubuše, vjerojatno iznad Kupresa.

   Sretna okolnost za ljubitelje uspona na Vrlosinj je činjenica što tzv. Popov put koji povezuje Jabuku i Mijace s Kaščem mjestom na južnoj strani gorskoj prijevoja, sa sjeverne strane od Grede i Jabuke ide isključivo prostorom Hercegovine, tako da se mogu bezbrižno penjati. Nismo baš stručnjaci za granicu, ali ostaje dojam da je probijeni put u smjeru juga dijelom nagazio hercegovačku zemlju. No, to još treba provjeriti u katastru Ljubuškog.

   U cijeloj priči zanimljiv je još jedan podatak tim potezom još 1718. godine, iscrtana granica jedna je od najstarijih u Europi. Ma što Hrvati s jedne i druge strane granice, mislili koliko znamo starija od ove granične međe udarene Požarevačkim mirom između Habsburške Monarhije, Osmanskog Carstva i Venecije, samo je granica između Španjolske i Portugala na Iberijskom poluotoku! Mir u Požarevcu, današnja Srbija, je sklopljen 21. srpnja već spomenute 1718. godine, nakon Drugog morjejskog rata 1714-1718 i austro-turskog rata 1716-1718. godine. Austrija se u rat uključila na strani Venecije i na kraju rata koji je uglavnom bio neuspješan za Osmansko carstvo iscrtana je granica koja se nakon razdoblja austrougarske vladavine nad Bosnom i Hercegovinom, te dvije Jugoslavije, iznova ojačava.

Tekst i foto: D. Musa

 

Pretplati se na ovaj RSS feed
X

Upozorenje!

Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez prethodnog odobrenja!