banerRC212

Četvrtak, 08 Srpanj 2021

Žiteljke i žitelji općine od 3.511 stanovnika posljednji su kolektivni odsjaj tradicionalne Hercegovine: Ljubinjke i Ljubinjci obrađuju pola Hercegovine!

   Spuštajući se prometnicom iz smjera Stoca prema Ljubinju Hercegovci koji duže pamte, neminovno će baciti pogled na poljce u udolini. Kako nas zemlja sve hrani, s ushitom će primijetiti da je obrađen svaki komadić zemlje! Nešto slično nismo primijetili ni u istočnoj, a kamo li u zapadnoj Hercegovini. Redaju se žito, kukuruz, krmno bilje, povrće – luk i kapula, ima i duhana…, jedno uz drugo, ali sve obrađeno. S prometnice, sve djeluje bujno, a slika se puno ne mnijenja ni kada se priđe bliže. Polje se prelijeva na gradić, koji ima odlike nekadašnjih tipičnih hercegovačkih varoši, oko kuća osim u glavnoj ulici, obrađeni su vrtovi i njive… Treba svakako imati na umu da Ljubinje nema rijeku, pa nema ni prirodnog navodnjavanja. Polje je očito plodnije – dublja je zemlja, nego slična u Hercegovini, pa otuda ni prve ljetne žege još nisu uzele svoj danak.

   Međutim, to je jedna strana priče, druga je da Ljubinjci, točnije Ljubinjke ne obrađuju samo svoja imanja nego i pola Hercegovine. Srećete ih u svim područjima Hercegovine gdje se radi, pa tako obrađuju vinograde i voćnjake u Popovu polju, plijeve usjeve u dolini Neretve, a stižu sve do jugozapada ljubuške općine Vojnića i Klobuka, gdje su u sezoni vađenja ranih krumpira nezaobilazna radna snaga. Prošlogodišnja pandemija korona virusa pokazala je one rade i u tvornici ribe „Žuvela“ na Radimlji kod Stoca, ima ih i među djelatnicama vodećeg regionalnog proizvođača i izvoznika presadnica povrća „Adrie Histhil“ u Gabeli… Bez pretjerivanja se može reći da Ljubinjke i Ljubinjci uz svoje polje obrađuju pola Hercegovine, a imaju i zavidan stočni fond. Dok sjedimo u hladovini pred nevelikim prodajnim centrom u središtu Ljubinja, Slavišu Pešuta, bivšeg odbojkaša Čapljine, pitali smo što sve rade Ljubinjci?

   „Sve od odbojke, na nadalje“, dodaje Slaviša u šali, pa nastavlja: „Rade poljoprivredu, stočarstvo, sijeku drva i prodaju u Čapljini i drugim mjestima Hercegovine. Žene srednjih godina idu na dnevnicu, mladi na sezonu u Dubrovnik, malo je dokonih. Poslovi se traže i ne biraju, što imaju to rade, kako kod kuće tako i izvan Ljubinja“, naglašava Slaviša.

   Bez pretjerivanja bi se moglo reći da su žiteljke i žitelji ove općine od 3.511 stanovnika, samo 10,29 na četvorni kilometar, su zadnji odsjaj tradicionalne Hercegovine. Naravno, o ljubinjskim damama koje obrađuju „pola Hercegovine“ drugom ćemo prigodom.

Tekst i foto: D. Musa

Ante Milanović iz Opličića jedan od pionira u proizvodnji lubenica: Cijena lubenica ovisi, prve su bile od 0,70 do 1,0 KM, a poslije ćemo vidjeti

   Proizvođači lubenica ovih dana su dobili neočekivanog saveznika – medije, koji se naprosto utrkuju hvaleći njezine nutricističke vrijednosti. Kako je krenulo ovo za jedne voće, a za druge povrće, približit će se statusu maslinova ulja, što je samo po sebi veliki uspjeh za plodove koji u sebi sadrže čak 94 posto vode. Dakle, lubenica se sastoji od 94 posto vode, ostalo su nutritijenti i antioksidansi, poput vitamina A, B, C, D, te minerala magnezija, kalija i mangana. O tome što liječi nećemo, ali ćemo odati priznanje južnohercegovačkim proizvođačima lubenica koji su uspjeli prebroditi sve nedaće zimogriznog proljeća i koncem lipnja ponuditi u toplim danima ovo omiljeno voće. Na veletržnici u Tasovčićima sreli smo Antu Milanovića iz Opličića kod Čapljine, jednog od pionira u proizvodnji lubenice i odslušali njegov sud o proizvodnji cijenama i plasmanu:

                                                                                               Cijena nije problem

   „Nismo nezadovoljni početkom, samo nas muči problem što nema sredstava za štetnike koji napadaju lubenicu. To nam je sada golem problem. Sve dosadašnje terapije koje smo poduzimali, ne daju rezultata kako bi trebalo, a ne smije se preko mjere tretirati radi svijeta, radi potrošnje. Ne smije se udarati što ne bi trebalo. U takvoj situaciji ne zna narod što raditi. Prva lubenica još nije bila ni za branja, a navalio nekakav pauk, gori list, ne smije se polijevati, blizu branja“, kaže Ante te opasku da na početku cijena nije problem:

   „Cijena, cijena, kako naleti, Bože moj k'o i svake godine, ne može se mi vladati cijena ova cijena ona, ali teško je uzdržati. Prva je 0,7 do 1,0, a vidjet ćemo kasnije. Lubenicu smo pokrivali odmah po sadnji radi zaštite od hladnoće, kada je temperatura porasla zaštitu smo skinuli, lubenicu štitili, ali dođe period kad se ne smije prskati, a bolest nalijeće na to. Bilo je toga i ranijih godina, ali mi nismo znali što je to. Sada se to ukazalo, pa se borimo, vodeći računa o kupcima“, kaže Ante pa nastavlja o razlici između uzgoja tamnozelenih lubenica i šarenih

   „Mala je razlika u uzgoju, jedino što bi voljeli da naša lubenica može ići kao i prije bez kalema, jer bi potrošači bili zadovoljniji, ali to mi više ne možemo jer nam se ne isplati. To možemo samo jedne godine proizvesti na novoj zemlji, druge godine ne može uspjeti, tako da moramo ići na kalemljene. Ovim starinskim sortama treba nova zemlje, svake godine. Ova kalemljena može pet, šest, godina na istoj zemlji, a ova nekalemljena na jednoj zemlji može samo jednu godinu!

   Sad se svaka sorta kalemi. Nas bi jeftinije koštalo da uzgojimo sadnice pa sadimo nekalemljene, međutim ova kalemljena je tri puta sigurnija! Samo za prvu godinu na novoj zemlji, može biti jednako prinosa, na zemlji koja leži ili iza djeteline. Kalemljenu sadimo jer može više godina ne istoj zemlji. Više sadimo da plasiramo u razdoblju kad ova uvozna grčka čija li je, prođe, pa mi onda možemo nešto prodati“.

   Naravno, Antina obitelj radi i druge poljoprivredne kulture – papriku, paradajz i zelenu salatu, od kojih su neke kulture kao krumpir potpuno podbacile.

   „Rano ga odnijela slana, čak ima sada ljudi neće da vade krumpir jer ne možeš ga ni po 30 feniga prodati. Onda ljudi ne znaju što će, nezgodno ga ostaviti na njivi, jer odmah je to bolest, a ne isplati ga se vaditi. Na 30 feniga nemaš ništa“, zaključuje starina Ante.

                                                                                                     Radna snaga

   Mnogo dobrih i loših godina, pamti Ante Milanović, te ističe da se danas bez radnika ne može proizvoditi.

   „Evo prvi ja, ne bi mogao ni blizu proizvoditi koliko proizvodim da nije radne snage. U nas dođu žene iz Šuškova Naselja, plijeve, sade, satnica je sedam maraka“.

   -Lani je bilo šest?

   -Poskupilo malo, ha, ha, ha. Hvala bogu kad ih ima, jer puno nas ja prvi, ne bi ni pola radilo da nema te radne snage. Naručimo dođu žene, urade, k'o da rade džabe, toliko dobro rade. Da im je deset maraka satnica, nisu skupe, toliko dobro rade“, naglašava Ante.

Tekst i foto: D. Musa

Pretplati se na ovaj RSS feed
X

Upozorenje!

Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez prethodnog odobrenja!