banerRC212

Srijeda, 08 Srpanj 2020

Nekad bilo: Kad dženderike rode zadovoljna djeca i veseli ljubitelji žestice

   Prizor dženderika na kojima se od roda lome grane na koje naiđosmo na Gredi najzapadnijem i najvisočijem naselju ljubuške općine, budi sjetne uspomene i asocijacije. Nisu se u tradicionalnoj Hercegovini brale samo prve trešnje nego i prve dženderike, zvali smo ih jednostavno šljive. Rane su dozrijevale narodski kazano o svetom Anti, oko 13. lipnja, taman kad nestaju zadnje trešnje, a zahvaljujući različitim sortama bilo ih je sve do konca srpnja. „Pokrivale“ su područje od trešanja pa do grožđa i smokava, pa su tako šezdesetih i sedamdesetih godina kod djece bile posebice omiljene. Bilo ih je različitih boja, od crvenih i tamnocrvenih pa do bijelih i blijedo žutih. Uglavnom, na boju se u ta vremena nije gledalo. Bile su poželjno voće, a bilo je krupnih debala poput murvi i kostila.

   Obično su se počinjale brati još ljute pa se nastavljalo dok ih ima. Ove samonikle voćke koje smo zvali jednostavno šljive, pa divlje šljive, dok se nije probio naziv dženderike ili dženerike, zaista su obilno rađale, kao da su željele potvrditi predaju da su dar Svevišnjeg za siromašno stanovništvo. Za ove u Gradi naš suputnik mještanin Damir Tolj, ustvrdi da bi bile odlične za rakiju, krupne su i slatke. Da, zaista, od njih se nekada pekla i rakija, ljubitelji žestice tvrdili su vrlo ukusna, bolja od murve i smokovače!

   Dženderika, rezdelija, šljiva i slično, latinski Prunus cerasifera, bila, a i ostala sirotinjska biljka. U nomenklaturi voća imala je čak i puno lošiji položaj od smokve. Rijetko je bila štićena. Rasla je u okrajcima, mjesta za nju bila su rezervirana samo tamo gdje ničemu ne smeta. Danas je postala rijetkost, čime se na žalost gubi i jedan od ukrasa nekad dugog hercegovačkog proljeća, koje je započinjalo već koncem siječnja cvatnjom drijena i bajama, a nastavilo se s dženderikama i trešnjama, zatim drugim voćem, ako ga je bilo. Ono što je velika prednost dženderika među današnjim voćnim kulturama je sto postotna ekologija. Dženderike se ničim ne tretiraju, čak njeno korijenje izbjegava i zaostalo koštuničavo voće nemilosrdni „žilogriz“! Niti ne treba napominjati da smo ih probali i uvjerili se u izvrstan ukus jedne od vrsta. Kako rastu okružene s par stabala šljiva izgleda da su i njih „povuke“ da obilno rode. Naravno kao manje-više i ostalo voće, bogata je vitaminima i drugim hranjivim sastojcima. Šteta što je gurnuta na marginu.

Tekst i foto: D. Musa

U Trebižatu prikupljeno 15 doza krvi

U Trebižatu je održana treća ovogodišnja akcija darivanja krvi u Čapljini. Akciju su organizirali HKUD Seljačka Sloga Trebižat i Crveni Križ Čapljina a proveli su je volonteri Crvenog križa i djelatnici Transfuzijskog centra SKB Mostar. U tonskom prilogu poslušajte što su nam o akciji kazali dr. Ana Kvesić i Mirjana Čerkez, tajnica Crvenog križa Čapljina.

Početni arheološki radovi najavljuju veliko iznenađenje: Tvrđava hercega Stjepana u Ljubuškom srednjovjekovni grad?!

   Kad posao ponudi više od očekivanja, onda ni 35 stupnjeva u hladu, na suncu da i ne govorimo, nije prepreka, zaključak je nakon posjeta timu koji je upravo završio prva arheološka istraživanja u tvrđavi hercega Stjepana u Ljubuškom, popularnoj kuli Herceguši. Prva istraživanja donijela su iznenađenje lijepe pravilne zidove zgrade gdje je nitko nije očekivao popločane podnice, „Stradun u malom“, uz osmjeh metući prostoriju reče dr. sc. Nina Čuljak voditeljica tima koji je vodio istraživanja, a zatim je govoreći o radovima nastavila:

   „Upravo završavamo prvu kampanju arheološkog istraživanja starog grada Ljubuškog. Zanimljivo, ovo je prekrasan spomenik, upečatljiv u ovom okruženju, a ovo je prvi put da se arheološki istražuje?! Ovu prvu kampanju smo proveli u sklopu šireg projekta kojeg financira Europska unija. Mi smo samo izvođač arheoloških radova koji prethode onim drugim radovima, koji će ići - rekonstrukciji zidova, bedema i slično. Prvi dio naših istraživanja, prva faza, bila je koncentrirana na južni obor. Ovi bedemi su u jako lošem stanju oni se moraju prvi restaurirati i konzervirati. Otvorili smo dvije sonde, a rezultati su izvan naših očekivanja, pronašli smo jednu sasvim novu prostoriju koja se uopće nije mogla naslutiti“, razlaže doc. Čuljak, te razlaže:

    „Površina je ogromna, ne možemo mi u sklopu jedne faze istraživanja istražiti cijeli grad, što ljudi mogu pomisliti. Svaki detalj se mora dokumentirati, sve se mora snimiti. Koristimo svu moguću tehniku i tehnologiju, ali glavnina su precizni alati, lopata i kramp. Ovdje nas je najviše zadržala ogromna naslaga šuta koja je novijeg datuma, onda golema količina odronjenog kamenja. Sve je to trebalo manualno otkloniti, bez strojeva koji ne mogu niti preći ovome djelu. Malo je to otežavalo i usporavalo cijelo istraživanje, ali više smo nego zadovoljni. U obje sonde smo pronašli tragove finog popločavanja podnica. Očito da je ovo bio kompleks, pojedinačnih prostorija, možda i pogona, kao što su kovačnice, konjušnice… Na kraju krajeva jedan grad je morao imati cijeli niz tih raznoraznih objekata koji su funkcionirali. Na koncu vidite i ove narod bi rekao čatrnje, cisterne, jedna je preopasna jer bi netko mogao upasti u nju, toliko je zarasla. Kad će doći na red za konzervaciju, nitko ne zna. U svakom slučaju na ulazu u kompleks stavljena je ploča da se ulazi na vlastitu odgovornost, jer su zidovi u vrlo ruševnom stanju, tako da je ovo bio zadnji trenutak u povijesti, kad se ovaj grad, velikim europskim projektom mogao pokrenuti u smjeru očuvanja“, konstatira doc. dr Nina Čuljak te najavljuje i novu kampanju.

    „Dakle, posjetitelji trebaju biti jako oprezni prilikom ulaska dok se sve ovo ne završi, a kad će se završiti mi ne znamo. Mi smo sada proveli prvu fazu, planiramo i drugu fazu istraživanja koja će biti koncentrirana na ovaj centralni objekt. Zašto, zato što će se on u potpunosti restaurirati i konzervirati, pa ako ga sad ne istražimo on će biti izgubljen za znanost“, ističe otkrićima očito prezadovoljna dr. Nina Čuljak, te na upit o usporedbi sa Stradunom, kaže:

    „Kad smo očistili podnicu prva mi je asocijacija bila - kao da šećem po Stradunu. Dubrovnik je jedan srednjovjekovni grad, Ljubuški je jedan srednjovjekovni grad. Ovdje su bile Kosače. vrlo imućna obitelj, a herceg Stjepan je bio gotovo samostalni vladar, na ovom prostoru. Petnaesto stoljeće je bilo vrlo zanimljivo, sad uranjamo u tu prošlost i detektirano neke dijelove, istraživanje je prevazišlo naša očekivanja“, konstatira dr. Nina Čuljak sa studija arheologije Sveučilišta u Mostaru.

   Uz dr Ninu Čuljak, u kampanji su sudjelovali dr. Edita Vučić, te magistri, inače viši asistenti Mirko Rašić i Tin Tomas sa Odsjeka arheologije Sveučilišta u Mostaru. U poslu su im pomagali radnici JP „Parkovi“ iz Ljubuškog, koje je osiguralo alat i različite materijale za istraživanje. Na kraju moramo konstatirati, već istraženo ilustrira da srednjovjekovna Hercegovina u graditeljstvu nije zaostajala za Dubrovnikom, samo što su „gospari“ zahvaljujući slobodi koju su uživali, sačuvali svoje zidine, dok Hercegovci sada moraju skupljati ostatke ostataka.

Tekst i foto: D. Musa

               Studenti on line, lopatale profesorice, asistenti i radnici Parkova

Na radovima nije bilo studenata arheologije, koji su istraživački radovi praksa. Narodski kazano „lopatale“ su dvije doktorice znanosti, dvojica viših asistenata i pet, šest radnika „Parkova“. Na koncu svi su zadovoljni urađenim, a kad je riječ o izostanku studenata dr. Čuljak pojašnjava.

Naši studenti arheologije su uvijek s nama na terenskim istraživanjima. Međutim sad imamo zabranu pozivanja studenata na teren i uopće fizički na nastavu, cijeli semestar smo završili on line. Na žalost, istraživanje nije nešto što se može odraditi on line, pa smo u suradnji s firmom „Parkovi“ obavili posao“.

(dmu)

  • Objavljeno u Kultura
Pretplati se na ovaj RSS feed
Parse error in downloaded data

banerRC1vikend