banerRC212

Sadržaj izdvojen po datumu: Četvrtak, 05 Srpanj 2018

Na migrantskoj ruti iračko-iranski Kurdi stigli do Čapljine - Njemačka je za njih Obećana zemlja

Samo su brda i planine njihovi prijatelji, kaže se za Kurde, najveći narod na kugli zemaljskoj, bez vlastite države. Razasuti su u osam država, izvrgnuti progonima i asimilaciji. Procjene govore da ih ima od 23 pa sve do 40 milijuna. Jedna skupina od deset Kurda kao dio nepresušne migrantske rijeke koja ih u zadnjih pet šest godina vodi prema sjeverozapadu, stigla je do Čapljine, šestoro odraslih i četvero djece. Među njima i kolega novinar Osman Karim Hama, bivši urednik portala KKN, u iračkom djelu Kurdinstana, danas čovjek u potrazi za boljim životom. Uz pomoć kolegice Tihane Đevenica s Radiopostaje Čapljina, upustili smo se u razgovor s tom skupinom Kurda koji su se nekim čudom poslije pokušaja prijelaza hrvatske granice kod Velike Kladuše, pa Bijače, obreli u Čapljini. Sažimajući njihovu migrantsku zbilju 17-godišnja Sidra Hama kaže:

"U Iraku je za nas jako loše, nema posla, nema novca, nema školovanja, zato smo se odlučili na put. Do sada smo na putu mjesec i tri dana. Naporno je. Tri dana smo spavali na cesti, bez vode i hrane. Uz put smo se udružili sa skupinom Kurda iz Irana i zajedno nastavili. Idemo u Njemačku, tamo imam ujaka i još dosta rodbine. Njemačka je naš cilj. Pokušavali smo preći u Hrvatsku u više navrata, ali nisu nam dali. Međutim, nećemo odustati", kaže odlučno Sidra, te naglašava da za to u šta su se upustili treba hrabrosti.
Na upit – je li u Iraku bilo bolje za Sadama Huseina, uz pomoć oca Osmana Karima, konstatira:
"Svi kažu, bilo je manje loše".
Novinarski solidarno kolegu Karima, njegovu kćerku Sidru i ostale iz skupine iračko-iranskih Kurda, počastili smo autobusnim kartama do Mostara i njihovog trenutačnog cilja prihvatnog centra u Salakovcu. Hoće li stići u obećanu zemlju, koja za njih nije biblijski Kanan, nego Njemačka, teško je reći. Prevalili su dug i težak put, kraća s obzirom na sve tvrđe granice, još teža ruta je pred njima.
Valja napomenuti da se upravo u Njemačkoj nalazi najveća dijaspora Kurda oko 650.000, slijedi Velika Britanija gdje živi 250.000 Kurda, pa Francuska s oko 120.000 itd.

 

 

Muke Pere Jurkovića proizvođača rajčica iz Gabele, nakon izgubljene predsezone: „Evo neka oni uvoze, ali što ne znaju ništa izvesti“?

Na čapljinskoj veletržnici u Tasovčićima, slika se ponavlja iz godine u godinu, samo se mijenjaju artikli i vremenski termini. Nekada su to rajčice, koje južni Hercegovci uobičajeno zovu kavode ili pamidore, a nekada su to paprika, bostan, lubenica… Ove godine kako to proizvođači kažu „zaglavile“ su rajčice i to odmah na startu, predsezone praktično nije ni bilo. Pero Jurković, iz Gabele, renomirani proizvođač tog povrća da si olakša dušu u pomoć je pozvao i novinare, evo i zašto:
„Nisam zadovoljan. Obično ljudi nisu zadovoljni proizvodnjom od prije, a što idemo unaprijed sve je lošije i lošije, jer nas uništavaju uvoznički lobiji. Ja sam krenuo s paradajzom 3. lipnja, stigao sam na pijacu, izvrstan paradajz imam, 90 feniga sam prodao prvi paradajz, da bi došao kasnije na 70, 60, 50 feniga!? Nisam ga dao na 50 feniga, da sam ga prodao po pola marke, bio sam ga odlučio negdje istovariti da svi vide što se događa. Prodao sam ga tada po 70 feniga. Zadnjih dana još je gore ima paradajza po 40 feniga. Ovo je strašno loše, da ne kažem bezobrazno što rade. Tko su ti ljudi? Tko im je to odobrio, da oni, ti ljudi, kako kažu, iz Makedonije, iz Albanije dovlače po 12, po 15 „šlepera“ rajčice na Koridor i taj paradajz rasprše po BiH. Mi ne možemo, svoju robu prodati. Sedamdeset feniga to je neisplativo, ne može se raditi na to“, u dahu izruči rezignirani Pero uz put pokazujući zaista uzorno uređeni plastenik s rajčicama, pa nastavlja:
„Sedamdeset feniga, što je sedamdeset feniga? Izgleda neki misle dođe čovjek u plastenik, bere, ništa ne ulaže. Pazite, pred Novu godinu se posije rajčica, posije sjemenka, šest mjeseci je paziš, uzgajaš, kupiš bumbare da je oplođavaju, svaki dan je njeguješ i dođeš na pijacu da bi prodao, kad tamo made in Albanija, made in Turska, made in Španija, made in… Šta je ovo ljudi? Mogu li ti ljudi izvesti našu robu, da ide za Njemačku, da ide za Švedsku. Imamo mi kvalitetu, imamo sposobne ljude za proizvodnju, ali imamo nesposobne koji ne znaju izvest. Znaju samo uvesti, da zatrpaju tržište, da nas povale, da prave bijedu od nas?! Da se iseljavamo, da ne radimo zemlju. Evo vidite, zapušteno devedeset posto zhemlje. Nek' dođu novinari u Gabelu, nek' dođu u Čapljini, općina Čapljina može pola BiH hraniti, osim banana sve može proizvoditi. Od Čapljine do Gabele, pogledajte samo njive, sve zaraslo u šikaru, ne radi se. Tko će raditi? Neisplativo, jako bezobrazno od tih ljudi koji su dozvolili da se nekontrolirano uvozi. Nek' ti isti ljudi izvezu! Neka prva pamidora (rajčica) bude dvije marke, a ne ovako – jesmo li mi stigli na tržište, oni odmah obore cijenu ispod svake ekonomske isplativosti. Vjerojatno namjerno to rade, ne bi li nas eliminirali da ostanu sami na tržištu“, kivan na totalni nered, bez potpitanja, veli Pero, te dodaje:
„Ovo je neizvedivo, nemoguće, ja ne znam kako pozitivno raditi? Evo da bi ja moj plastenik pokrio najlonom, trebaju mi 3.000 KM. Dobro, može on četiri, može možda i pet godina, a može i samo deset dana, ako naleti neki olujni vjetar pa sve skine. U nas je litra goriva 2,3 marke, pa nije ni u Njemačkoj toliko, prehrana, sve nam je skupo. Zašto je gorivo 2,3 marke? Ja bi zadovoljan bio da je moja rajčica od prve do zadnje bude 1,10 KM. Ako je prosjek po rajčici četiri kilograma, a kad je 50 feniga mi radimo nizašta, mi ćemo ostati dužni svakome. Evo plastenika, nepokriveni, ljudi ne pokrivaju ne mogu, odlaze. Država mora pripaziti ljude koji žive samo od poljoprivrede, ostali se snađu…, rezolutan je Pero Jurković.
Priča sličnih navedenoj ovih se dana na jugu Hercegovine može čuti niz, jeftine rajčice, jeftin bostan, jeftine lubenice…, uz to i prodaja slaba, što su loše najave uoči vrhunca sezone koji je u drugoj polovici srpnja. Jedan od osnovnih problema južnohercegovačkih povrtlara je gubitak predsezone kada su robu mogli prodavati po višim cijenama, sada čim domaće povrće stigne slijedi abnormalan uvoz, cijena pada ispod praga ekonomske isplativosti. Tu povrtlari sami ne mogu ništa, jednostavno takav slijed određuje vrijeme, jer kada se u Hercegovini beru prve rajčice u Albaniji, Španjolskoj… je to četvrto, peto branje, oni su već na ulazu u sezonu zaradili, pa ostatak rasprodaju, dok ovdašnjim proizvođačima slijedi krah.

Pretplati se na ovaj RSS feed

26°C

Čapljina

Vedro

Vlažnost: 44%

Vjetar: 11.27 km/h

  • 15 Srpanj 2018 36°C 18°C
  • 16 Srpanj 2018 35°C 18°C

banerRC1vikend