banerRC212

Zaboravljeni stećci u zaboravljenoj zemlji ili Iz kraške šume na Pećari izronila nekropola

  • Napisao/la D. Musa
  • Objavljeno u Aktualnosti
Istaknuto Zaboravljeni stećci u zaboravljenoj zemlji ili Iz kraške šume na Pećari izronila nekropola

   Izreka – treća sreća, potvrdila se u slučaju nekropole stećaka na Pećari u blizini napuštenog sela Paraunića smještenog u kraškom prostranstvu južno od Popova polja prema Slanom. Spomenute nekropole nema u radovima Šefika Bešlagića, kulturnog povjesničara Bosne i Hercegovine koji je značajan dio svog rada i života posvetio upravo stećcima. Da u leksikone uvrštene nekropole nisu i jedine odavno je poznato. U to smo se osvjedočili otkrićem značajne nekropole na Kljenku na čapljinskom području, a u potragu za nekropolom na Parauniću, kako se govorilo, dva puta smo išli neuspješno. Prvi puta iz Orahova Dola, sada vidimo prošli smo južnije daleko od cilja, drugi puta nedavno iz smjera Gajica kada je pohod zaustavila ljepota napuštenog sela Paraunića, građevnog remek-djela od i u kamenu, a treći puta na put uz znatiželjnog novinara uputili su se Stanislav Vukorep čapljinski pisac i publicist, te trojica popovskih Dubrovčana koji su obnovili ili obnavljaju kuće u zavičaju – Pero Radić iz Gajica, Božo Burum iz Orahova Dola i Nikola Jović iz Bjeljava/Plitkog Dola. Cilj je bio jedan – pronaći i od zaborava otrgnuti kulturno - povijesne vrednote juga Hercegovine, te ako bude moguće koristiti ih i u turističke svrhe.

   Potraga ponovo nije bila lagana. Kako se trojica Dubrovčana nisu mogla sjetiti gdje bi u krašku šumu zarasla nekropola mogla biti, potraga je krenula u pogrešnom smjeru, prema jugoistoku. Vodiči su tu prije pedesetak godina čuvali stada ovaca, koza i krava, a kako su u međuvremenu špartali kamenim Stradunom, staze kojima su u mladosti kročili, pale su u zaborav. Na tom području na kojima je za ljetnih mjeseci paslo oko 3.500 – 4.000 ovaca i koza, prije pedesetak godina rasli su kadulja i vrijesak, grmlje i po koji hrast i grab. Sada je sve obraslo kraškom šumom čiji su vladari divlje svinje, a poznato je gdje one zalaze teško je čovjeku proći. Nakon neuspješne dvo i pol satne potrage, stvar su spasili mobitel i nekadašnja pastirica. Bila je to velika sreća jer signal dobiti s tog područja prava je lutrija.

   Nakon što je Nikola Jović, po uputama majke, otkrio nekropolu uz stazu koju su prosjekli lovci, prikupljanje raštrkanih tragača potrajalo je još pola sata. Kao po zapovjedni uslijedilo je čišćenje izraslog drveća za što je od presudne važnosti bila „motorka“ koju je ponio poduzetni Pero Radić. Otkrivena nekropola koja je živjela samo u sjećanjima bivših pastira sastoji se od tri ploče i tri sanduka. Kameni blokovi lijepo su obrađeni, bez oslikavanja i natpisa. Mada je u njihovoj blizini zid koji je dijelio imanje dva sela, nekropola je netaknuta. Ravanjski Dubrovčani kažu da se u vrijeme njihove mladosti prema stećcima, pa i gradinama i gomilama, odnosilo s dužnim poštovanjem. Običaj je bio da se kraj stećka zastane i izmoli kraća molitva. Koji kontrast u odnosu na primjere ovovremenog zatrpavanja, sklanjanja i uklanjanja kamenih spavača, čak i obračuna s njima „pikamerima“!? Postajemo li time bolji, bogatiji, sretniji i plemenitiji ljudi, neka prosude čitatelji.

   Kako na primjerima naših suputnika spoznasmo da nije krhko samo znanje, nego i sjećanje, nije zgoreg napomenuti da su stećci – srednjovjekovni nadgrobni spomenici, u srpnju 2016. godine upisani na listu zaštićene svjetske baštine s 28 nekropola iz BiH, Hrvatske, Crne Gore i Srbije. Nakon konsultacijama s dr. Domagojem Vidovićem, s hrvatskog Instituta za jezik i jezikoslovlje, Stanislav Vukorep je iznio teoriju da bi pod stećke mogla biti sahranjena vlastela koja bavila proizvodnjom kreča. U tom kraju pećarama su se nazivale krečane, odnosno klačine kako ih nazivaju na zapadnoj Hercegovini. Položaj je bio izuzetan, kraška šuma i dosta kamena što su uvjeti za proizvodnju kreča, a za plasman nije trebalo brinuti jer su iza brda jadranska obala i Slano.

   Mašta ide dalje, pa je posve moguće da je po zanimanju proizvođača kreča – pećara, nastalo i prezime Pećarić odnosno Pečarić, tj onaj koji peče. Pitanje - jesu li se nekadašnji pećari iz Pećarića na visoravni Bjeljave, pred Osmanlijama povukli u primorje sve do Boke, ostavljamo istraživačima prezimena i(li) toponima.

   Od naših suputnika iz niza zanimljivosti koje smo čuli, izdvajamo tri. Na prostoru Bjeljava od 670 pa do 987 metara pedesetih i šezdesetih godina prošloga stoljeća, snijeg se znao zadržati i po pet, šest mjeseci?! Visoravan je od juga zaklonjena brdima kao što je Tmor 899 metara…, pa topli vjetrovi prelaze iznad tog područja. Zahvaljujući tome žitelji Orahova Dola kojem pripada Plitki Do, nisu ljeti kao većina Humljana, izgonili stoku na sjevernohercegovačke planine, nego je napasali tu na dohvat ruke. O tome svjedoče kamene kućerice (štale), kamena guvna… Predio Bjeljava smatran je ljekovitim, pa su astmatičari i plućni bolesnici znali dolaziti na to područje gdje se morski i kopneni vjetrovi sudaraju, radi liječenja. Umjesto tableta terapija je bilo je mlijeko od koza koje su pasle ljekovite trave…

Tekst i foto: D. Musa

Poslijednja izmjena danaSubota, 03 Travanj 2021 07:14
Parse error in downloaded data

banerRC1vikend

X

Upozorenje!

Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez prethodnog odobrenja!